"Grimizni cvijet" s pravom je uvršten u "zlatni fond" ruskih bajki. Nije joj prva generacija djece pročitana, na njoj se snimaju filmovi i crtani filmovi. Navikla je da je doživljava kao nacionalnu, a ne znaju svi ljubitelji ljubavne priče o ljepotici i čudovištu ko je napisao Grimizni cvijet.
Po prvi put su se ruski čitaoci upoznali sa „Grimiznim cvijetom“1858. godine, kada je poznati pisac Sergej Timofejevič Aksakov objavio svoju autobiografsku knjigu „Djetinjstvo unuka Bagrova“, koja govori o djetinjstvu pisca provedenom na Južnom Uralu.
U njemu je posebno govorio o tome kako mu je u djetinjstvu, za vrijeme bolesti, domaćica Pelageja pričala bajke. Među tim pričama bila je i čarobna priča o trgovcu koji je svojoj kćeri donio grimizni cvijet i o sve pobjedivoj ljubavi. Da ne bi prekidao pripovijedanje, pisac nije u tekst knjige uvrstio tekst bajke snimljen od riječi Pelagije, već je ovu priču stavio u dodatak. U prvom izdanju, priča se zvala "Olenkinov cvijet" - u čast voljene unuke spisateljice Olge.
Domaćica Pelageja pravi je lik. Puno je služila u trgovačkim kućama, uključujući perzijske trgovce. I tamo sam čuo mnoge poznate orijentalne priče. Imala je dar pripovjedačice, „velike majstorice“da priča bajke, zbog čega je bila posebno voljena u porodici Aksakov. Često je noću pričala male bajke Seryozhe, a posebno mu se svidio "Grimizni cvijet". Kad je Sergej Aksakov odrastao, to je i sam ispričao, a mnogi njegovi savremenici, uključujući Puškina i Gogolja, divili su se slikama i poeziji njegovog stila.
Književna adaptacija Aksakova "Grimizni cvijet" zadržala je milozvučnost i poeziju narodnog jezika, čineći bajku doista očaravajućom.
Neki vjeruju da je "Grimizni cvijet" "rusificirana verzija" bajke "Ljepotica i zvijer" (u drugoj verziji prevoda - "Ljepotica i zvijer") Leprincea de Beaumont-a, objavljene u to vrijeme u kolekcijama prevedenih moralističkih priča za djecu. Međutim, Sergej Aksakov se s ovom pričom upoznao mnogo kasnije i, prema njegovim riječima, bio je mnogo iznenađen sličnošću radnje sa njegovom voljenom bajkom iz djetinjstva.
U stvari, priča o djevojci koju je nevidljivo čudovište uzelo za taoca i zaljubila se u njega zbog svoje dobrote vrlo je drevna i raširena još od antike (na primjer, priča o Kupidu i Psihi). Takve su se priče pričale u Italiji i Švicarskoj, u Engleskoj i Njemačkoj, u Turskoj, Kini, Indoneziji … Ova priča je također popularna među slovenskim narodima.
U ruskoj književnosti pre Aksakova, ovu priču je takođe doslovno obradio Ipollit Bogdanovich - u pesmi "Draga", koja je ugledala svetlost 1778. godine, 80 godina pre izlaska "Grimiznog cveća". Međutim, ova priča svoju popularnost duguje Sergeju Aksakovu, koji je uspio ispričati svoju omiljenu bajku svog djetinjstva, tako da su je milioni ljudi zavoljeli.
