Za trenutnu generaciju četrdesetogodišnjaka, "Maria, Mirabela" nisu samo imena šarmantnih djevojčica, već jedan od njihovih omiljenih filmova iz djetinjstva, sa magičnim likovima i lijepim pjesmama. U sovjetskoj kinematografiji ovo je prvo iskustvo stvaranja filma metodom kombiniranja igranih filmova s ručno crtanom animacijom.
Nakon premijerne projekcije animiranog igranog filma za djecu "Maria, Mirabela" (1981.), zajednički rad rumunskih i sovjetskih filmaša dobio je odjednom dvije prestižne nagrade: na Međunarodnom filmskom takmičenju u talijanskom gradu Giffon (u kategoriji "Animirani filmovi") i na 15. sveukupnom filmskom festivalu u Talinu.
Najave i kritike, nudeći 64-minutnu traku u punoj dužini za gledanje, pozicioniraju "Mariju, Mirabelu" kao film iz bajke za sve - i za djecu i za odrasle koji nisu zaboravili djetinjstvo i ostali ljubazni u srcu.
Ljubazna bajka
"Maria, Mirabela" je lijepa, svijetla, glazbena priča o nevjerovatnim avanturama dvije djevojčice koje su odlučile pomoći žabi, krijesnici i leptiru da riješe svoje probleme. Da bi to učinili, zajedno odlaze u posjetu Šumskoj vili. Kakva im se čuda ne događaju. Na čistini sestre upoznaju kralja gusjenica, vode okrugli ples s leptirima. U vilinskom kraljevstvu Mariju i Mirabelu dočekuju male djeveruše: zima, proljeće, ljeto i jesen. Putem se sestre suočavaju s mnogim opasnostima, ali prevladavaju strahove i nose se s poteškoćama. U najtežem trenutku, Kralj sati pomaže hrabrim putnicima (ispada da zna kako zaustaviti vrijeme). I uspjeli su. Maria i Mirabela pomažu Kwakiju da oslobodi šape, smrznute do ledenog jezera. Čine sve kako bi se sposobnost letenja vratila leptiru Omidi. A krijesnica Skiperich ima nove užarene cipele.
Sestre se nisu mnogo uzrujale kad se ispostavilo da su se zapravo sve ove avanture dogodile u snu. Ali mama (Šumska vila) i tata (Kralj sati) bili su u blizini. I njihova prava roditeljska ljubav.
Radnja je izgrađena na takav način da bajka ne samo da zabavlja. Pomaže u razumijevanju razlike između dobra i zla, uči suosjećanju, dobroti, hrabrosti. Naravno, tu je i mjesto za filozofske maksime. Na primjer, od likova se mogu čuti fraze: „Prošlost se ne može vratiti, može se samo sjetiti“, „Samo vrlo hrabri mogu spasiti prijatelja u nevolji“, „Voda se smrzava od neistine“. Ali nije li ovo ista narodna mudrost zbog koje i djeca i odrasli vole stare, ljubazne bajke.
Karakteristike suradnje na filmu
Projekt za stvaranje muzičke animacije i igranog filma "Maria, Mirabela" 1981. godine bio je međunarodni (SSSR-Rumunija), a izveden je uz učešće Svevezne asocijacije "Sovinfilm". Filmski proizvod pripremljen je zajedno u tri različita filmska studija: rumunskoj Casa de Filme 5, Moldova Film i našem poznatom Soyuzmultfilmu. Scenarist i scenski režiser bio je rumunski režiser Ion Popescu-Gopo, zajedno sa kolegicom Natalijom Bodul.
Posao nije izveden na jednom mjestu, već je distribuiran među zemljama po segmentima. Dio igre, uključujući snimke lokacije, bio je iza Rumunije i Moldavije. Pored toga, prema uslovima ugovora, rumunski glumci pozvani su na sve uloge. Animacija je kreirana u Moskvi. Na Soyuzmultfilmu prošao je čitav ciklus: od stvaranja likova i crtanja scena uz njihovo učešće do faze jednostavne produkcije, kada su animirane životinje koje su govorile. Konačni proizvod predstavljen je u dva oblika: originalna verzija na rumunskom i sinhronizovana verzija za sovjetsku publiku. Za sinkronizaciju bila je uključena plejada divnih glumaca i majstora glasovne glume: Ljudmila Gnilova i Natalija Gurzo (Marija i Mirabela), Marija Vinogradova (Kvaki), Aleksandar Voevodin (Skipirih), Klara Rumjanova (Omide), Alina Pokrovskaja (Vila iz šuma) (gusjenice Georgija Vitsina), Rogvold Sukhoverko (kralj sati). Neočekivano za naše glumce pokazalo se da je rumunski jezik težak za sinhronu sinhronizaciju, ponekad nije bilo moguće „ući u labijal“(kako se to naziva u profesionalnom žargonu).
Reditelji su se suočili s još jednom poteškoćom kada su počeli raditi s izvođačima glavnih dječjih uloga (Maria - Medea Marinescu, Mirabela - Gilda Manolescu). Morali su predstaviti svoje animacijske likove, voditi dijaloge sa zamišljenim likovima, znati na koji način gledati i govoriti. Da bi djevojkama olakšali posao, naši animatori posebno su za njih isklesali plastelinske figure junaka koji sudjeluju u određenoj epizodi. Uprkos suglasnosti u prezimenima, djevojke su se poput njihovih junakinja razlikovale po karakteru i temperamentu: nemirna i pokretna Medeja (Mirabela) i meka i nježna Gilda (Marija). Ujedinilo ih je jedno: spontanost i otvorena dječja duša. U vrijeme snimanja glumice su imale 6 godina. Predškolci još nisu bili sasvim sigurni u čitanje, ali nisu mogli napamet zapamtiti pozamašan tekst. Mnogo od onoga što je ušlo u kadar oni su izmislili u pokretu. Znali su maštati i komponirati, pa su se stoga pokazali iskrenima i uvjerljivima na ekranu.
Nakon završetka snimanja, djevojke se nikada nisu upoznale. Tamnooka Medeja Marinescu, koja je glumila nestašnu vrtoglavicu Mirabelu, s godinama se pretvorila u veličanstvenu lijepu glumicu. Njezina sestra u filmu Maria, plavokosa i plavooka Gilda Manolescu, imala je drugačiju sudbinu. Više nije glumila u filmovima. Preživjevši dvije strašne tragedije koje su je na kraju slomile, mlada, lijepa žena preminula je u 35. godini.
Majka sestara na ekranu, Šumska vila (Ingrid Celia), ostala je glumica jedne uloge publike. Nikakve informacije o karijeri i radu ove rumunske glumice ne mogu se prikupiti ni na filmskim forumima ni u drugim izvorima informacija.
Slika pape na ekranu (u nevjerojatnom snu iz djetinjstva on je Kralj sati) ne podudara se odmah s ličnošću Iona Popescu-Gopa. U domovini se s vremena na vrijeme na ekranu pojavljivao talentovani režiser i crtač filmova kao izvođač malih uloga, kako u svojim filmovima, tako i u filmovima svojih kolega producenata. Potječe iz rusko-rumunske porodice. Umjetnost animacije savladao je za vrijeme studija u Moskvi. Iona Popescu-Gopa sovjetska su djeca zapamtila po jednoj ulozi, po ugledu na ujaka Vremju (ovo je ime lika u originalnoj verziji filma). Inače, prema rumunskim kritičarima, stari motivi iz bajke uključeni su u radnju priče koju je izmislio reditelj.
Interaktivno s junacima crtića
Danas umetničke filmove možete vidjeti u igranim filmovima prilično često - uz pomoć naslova crtanih filmova lako se postavlja potreban ton filma, a ručno nacrtani umetci unutar radnje koriste se za prikaz različitih vrsta snova i halucinacija.
Ideja da ljudi na ekranu uvjerljivo komuniciraju s likovima iz crtića uzbudila je maštu čak i pionira animacije kao što su Jay Stuart Blackton, Emile Kohl, Winsor McKay. Međutim, dugo nije bilo moguće pružiti punopravnu "interaktivnost" iz tehničkih razloga. Disneyev studio uspio je zauzeti visinu. 1944. pojavio se prvi muzički crtani film "Tri kabalerosa" - o putovanju Donalda Ducka preko Latinske Amerike u društvu papagaja Jose Carioce i koktel Panchita. Mješoviti animacijski - igrani filmovi počeli su se aktivno razvijati na Zapadu. Amerikanci su ideju o integriranju likova iz crtića u igrani film usavršili objavljivanjem 1988. godine Oskarom nagrađene komedije Who Framed Roger Rabbit.
Ali sovjetska publika 80-ih nije imala širok pristup klasicima Walta Disney Picturesa. Kako stvarni glumci komuniciraju s nacrtanim likovima bilo je moguće vidjeti samo u Disneyevoj verziji priče o Mary Poppins. Stoga je pojava prvog animiranog filma "Maria, Mirabela" doživljena kao neka vrsta čuda. Za sovjetsku djecu, nerazmazanu naočalama, filmska priča s likovima iz crtanih filmova, čak i stranog porijekla, bila je zapanjujući uspjeh. Za sojuzmultfilm sovjetsko-rumunski projekat bio je prvo iskustvo korištenja crtane animacije u dugometražnim filmovima.
Reditelj slike bio je poznati umjetnik Lev Milchin. Reditelj filma Nikolaj Jevljuhin podsjeća na riječi koje je Lev Isaakovich ponavljao na svakom sastanku: „Ovo je prvi film praktično u Sovjetskom Savezu, mi snimamo takav kombinirani film. Naravno, ima mnogo likova. Naravno, teško nam je. Između dizajnera produkcije i redatelja filma često su se pojavile svađe, a dolazilo je i do svađa. Karikaturisti nisu mogli odlučiti kako će izgledati glavni likovi slike: Kwaki, Skiperich i Omide. Zbog toga se čitav postupak snimanja često zaustavljao.
- Direktor animacije br. 1, kako su u Rumunjskoj zvali Ion Popescu-Gopo, bio je crtač i pristalica animacijskog minimalizma (sjetite se njegovog poznatog crtača).
- Lev Milchin klasik je sovjetske animacije. Od 1962. radio je u studiju Soyuzmultfilm i stvarao jarke živopisne likove u punoj dužini tipične za sovjetsku umjetnost s više plakata („Cvijet-sedam cvjetova“, „Svinjac-prasica“, „Guske-labudovi“, „Čvrsti limeni vojnici“- čitava paleta ruskih narodnih priča).
Zbog neslaganja u crtanju glavnih likova, rad se odugovlačio više od dvije godine. Ali rezultat je premašio sva očekivanja. Zajedničkim naporima animatora iz različitih škola stvoren je vizuelni koncept koji ni na koji način nije inferioran u odnosu na Walt Disney Pictures. A prizor transformacije gusjenica u leptire danas zadivljuje ni manje ni više nego Disneyeva "Fantazija". Ispostavilo se da je crtani film "divan, divan", upravo onakav kakav se govori u uvodnoj pjesmi.
magična muzika
Prisjećajući se rada na slici, autor muzike, kompozitor Jevgenij Doga, kaže da je presudnu ulogu za njega imala melodija dviju riječi - Marije i Mirabele. U suglasju imena heroina čuo je muziku. Ne znam da li bi to uspjelo s drugim riječima, napominje kompozitor.
U originalnoj verziji filma pjesme izvode rumunski umjetnici, posebno popularni pjevač Mihai Constantinescu. Godine 1983, kompanija Melodiya objavila je disk sa zvučnom pričom „Maria, Mirabela“. Na njemu se čuje tekst ruskog naratora i sve pjesme su spremljene na izvornom jeziku. Sam film, koji je bio namijenjen sovjetskoj publici, sinhroniziran je u cijelosti. Preveli smo ne samo govor likova, već smo i preimenovali pjesme. Pesme na muziku Evgenija Doge napisali su Valentin Berestov i Evgeny Agranovich.
U bioskopu žaba Kwaki i govori i pjeva glasom popularne glumice Marije Vinogradove. Često je izrazila likove iz crtića, na primjer, ježa u magli. Početna pjesma, u kojoj lik iz crtanog filma pjeva "predivno divno", zakoračila je s ekrana mladim slušateljima, počela se emitirati na radiju i televiziji u dječjim programima i uvrštavati u zbirke pjesama za djecu. Ali sa naslovnom pjesmom "Maria, Mirabela", koja je bila osnova soundtracka za film, niko od glumaca nije se mogao nositi. Počela je potraga za profesionalnim izvođačima sa vokalnim sposobnostima koji olakšavaju "skok" za oktavu gore. Probnu stazu snimio je već tada poznati Aleksandar Gradsky. Međutim, nekim se stvaraocima njegova izvedba činila djetinjastom. U sinhroniziranoj verziji filma prikazan je tanak i mekan tenor Leonida Serebrennikova.
Pjesma "Maria, Mirabela" bila je toliko popularna da je stekla samostalnu scensku biografiju, pop pjevači 80-ih uvrstili su je na repertoar. Nakon nekog vremena, Evgeny Doga napisao je lirsku kompoziciju na temu filma (stihovi Andreja Dementjeva). Zvučao je sa pozornice u izvedbi popularne pjevačice Nadežde Čepragi, a zvao se i „Marija, Mirabela“.
Priča se ne završava
„Marija i Mirabela u prapovijesti“- ovo je ime pod ovim imenom, 7 godina nakon premijere bajke, objavljen je nastavak Iona Popescu-Gopa. Ovo je rediteljevo posljednje kreativno djelo; preminuo je 1989. u 66. godini. Publika je otišla na projekciju, očekujući sastanak sa svojim omiljenim likovima. Ali bili su pomalo razočarani. Uprkos činjenici da je film još uvijek govorio o sestrama Mariji i Mirabelle, prema radnji, junakinje su i druge djevojke - obožavateljice originalnog filma iz 1981. godine. I sebe tako zovu jer im se sviđaju likovi: draga i nježna Maria i mobilna, očajna Mirabela. Bila je to potpuno druga priča, s ostalim glumcima (Maria - Ioanna Moraru, Mirabela - Adrian Kuchinska).
Ovog puta djevojke maštaju ne u snu, već u stvarnosti - događaji se odvijaju s druge strane televizijskog ekrana, u zemlji Transhistory. Kad uđu u TV, likovi iz crtića pretvaraju se u likove koje mogu izvesti glumci "uživo". Mnogim gledateljima nedostatak animacija na ekranu umanjio je draž filma. A u žanrovskom smislu slika više nije bila poetska bajka, već satirična komedija.
Glazbeni umetci nisu postali hitovi, uprkos činjenici da je kompozitor Jevgenij Doga napisao originalnu muziku u različitim stilovima: diskoteka, koja je tada bila moderna, i opernu ariju i staru baladu. Najvjerovatnije je razlog bio taj što pjesme nisu preimenovane u sovjetskoj verziji drugog filma. Duplicirane su samo linije i krediti. Čak je i naslovna pjesma iz prvog filma "Maria, Mirabela" zvučala glasom.
To ne znači da je slika ispala lošija. Samo što je novi film bio potpuno drugačiji, i ne samo u pogledu radnje. Drugačiji žanr, različite tehnologije snimanja, nova postava. A često želimo da se bajka nastavi s mjesta na kojem ste zaspali, slušajući je ili čitajući prije spavanja. Ali djeca odrastaju, "vremena se mijenjaju, moral se mijenja …".
