Pinokio je voljeni lik djece cijelog svijeta, čiji je tvorac italijanski pisac i novinar Carlo Collodi. Kao dijete, mnogi od nas vjerojatno su razmišljali o pitanju: koja je razlika između Pinokio i Pinokio? Čini se da su bajke slične, ali izgleda da su različite, a autori su različiti. Pokušajmo to shvatiti.
Biografija Carla Collodija
24. novembra 1826. godine u italijanskom gradu Toskani, u gradu Firenci, rođen je dječak Carlo Lorenzini. Ovo je bilo prvo od desetoro djece Angiolice Orzali, rodom iz grada Collodi, smještenog šezdeset kilometara od Firence, i Domenica Lorenzinija. Carlovi roditelji radili su u kući bogatih Firentinaca, markiza i markize Ginori - otac mu je bio kuhar, a majka sluga. Karlo je osnovnu školu završio u rodnom gradu svoje majke - Collodi, a potom je odlukom roditelja i savjetom markize Ginori (bila je dječakova kuma) otišao u teološko sjemenište, u kojem je markiz to platio. Međutim, mladić nije želio biti svećenik - privukli su ga politika i novinarstvo.
Mlad i entuzijastičan, Karlo je postao član Risorgimenta (talijanska obnova) - nacionalno-oslobodilačkog pokreta naroda Italije protiv strane austrijske dominacije i za ujedinjenje rascjepkanih regija u jedinstvenu državu. Sa 22 godine učestvovao je u revolucionarnim bitkama i služio kao dobrovoljac u vojsci tokom prvog italijanskog rata za nezavisnost (1948). Ovaj je rat završen porazom talijanskih patriotskih snaga i porastom austrijske reakcije. A 1859. godine narodnooslobodilački pokret u Toskani rasplamsao se s novom snagom, a Karlo se opet prijavio za front - služio je u navarskom konjičkom puku toskanske vojske. Ovaj put austrijske trupe su poražene, a raštrkani dijelovi Italije počinju se postupno ujedinjavati.
Svaki put, vraćajući se kući iz rata, Carlo Lorenzini se posvetio književnoj aktivnosti i novinarstvu. Pisao je eseje, kratke priče, feljtone za novine i časopise, bio urednik i izvjestitelj za patriotske publikacije, kasnije pozorišni cenzor, a objavljivao je i političke satirične časopise "Fenjer" ("Il Lampione") i "Pucnjava" ("La" Scaramuccia "). Još jedno područje aktivnosti Carla bilo je sastavljanje objašnjavajućeg rječnika talijanskog jezika.
1856. bio je prekretnica u njegovoj biografiji za Carla Lorenzinija. Objavio je svoje prvo djelo koje mu je kao pisca donijelo slavu - roman "Par" ("Un romanzo in vapore"). Oblik romana neobičan je i originalan: riječ je o povijesnom i šaljivom vodiču namijenjenom čitanju u vlaku od Firence do Livorna. Putovanje tom rutom tih je godina bilo tri sata i toliko je računato vrijeme čitanja romana; knjiga je data putniku zajedno sa kartom. Autor ovog djela zvao se Carlo Collodi - uzeo je pseudonim za ime grada u kojem je rođena njegova majka i u kojem je učio u osnovnoj školi. Sva sledeća književna dela pisca izašla su pod ovim pseudonimom.
Nakon 1960. godine, Collodi je napisao mnoga djela različitih žanrova - kratke priče, kritičke i satirične članke, eseje, komedije i feljtone, kao i romane. U budućnosti je kombinirao različita djela u nekoliko zbirki: "Skice" ("Le Macchiette"), "Smiješne priče" ("Storie allegre"), "Oči i nosovi" ("Occhi e nasi"), "Zabavno šaljivo bilješke o umjetnosti “(„ Divagazioni critico umoristiche “),„ Note gaie “i drugi.
Sljedeća važna prekretnica u biografiji Carla Collodija bila je 1875. kada se prvi put okrenuo djeci za publiku. A započeo je s prijevodima bajki Charlesa Perraulta. Zatim je od 1878. do 1881. radio na seriji knjiga o pustolovinama Giannettina - smiješnog, pomalo lijenog i kukavičkog proždrljivog dječaka. Sve ove priče Collodi je kasnije kombinirao u zbirku „Il viaggio per l'Italia di Giannettino“(Giannettino putovanje kroz Italiju).
1880. godine, iskusivši neke finansijske poteškoće zbog ovisnosti o igrama s kartama, Carlo Collodi započeo je rad na svom najvažnijem djelu, koje je kasnije piscu donijelo svjetsku slavu - "Avanture Pinokio: povijest drvene lutke" ("Le avventure di Pinocchio: storia di un burattino "). U prijevodu s talijanskog, "Burattino" je drvena lutka-lutka. Otuda je kasnije došao naš "ruski" Buratino! Collodi je zamislio Pinocchio ("borov orah" na toskanskom dijalektu) kao oživljenu lutku koju je stolar Gepetto napravio od komada drveta. Mali drveni čovjek prošao je težak put razvoja od hirovite i lijene lutke do stvarnog živog dječaka - plemenitog, vrijednog i dobrog srca.
Prva poglavlja "Pinokio" objavljena su 7. jula 1881. u rimskom "Glasniku za djecu" ("Il Giornale dei Bambini") i odmah su stekla nevjerovatnu popularnost među dječjom publikom. U početku je priča o drvenom čovjeku završila u tragičnom trenutku kada su ga Mačka i Lisica objesili o drvo. Međutim, redakciju novina preplavila su pisma nezadovoljnih čitatelja, u kojima su tražili od Collodija da napiše nastavak s dobrim završetkom, što je on i učinio. Kao rezultat toga, izdavač Felice Paji je 1883. prikupio sva poglavlja Pustolovina Pinokio, objavljena u periodičnim publikacijama, i objavio zasebnu knjigu, uz ilustracije Enrica Mazzantija. U sljedećih 25 godina nakon prvog izdanja, knjiga o Pinokiou pretisnuta je 500 puta!
Danas je "Avanture Pinokio" preveden na mnoge jezike (prema različitim izvorima, od 87 do 260) i popularan je među djecom i odraslima širom svijeta. Priča o drvenom čovjeku snimljena je više od 400 puta ili utjelovljena na pozorišnoj sceni. Walt Disney je 1940. godine stvorio jedan od najpopularnijih crtića za Pinocchio. Uz to, mnogo su puta pokušali prepraviti ili dodati ovu priču - na primjer, 30-ih u Italiji Pinocchio je predstavljen u maski fašista, a zatim krajem 1940-ih - izviđača. U japanskoj verziji, Pinokio je pao na zmajeve, u Engleskoj je postao radnik, u Turskoj - musliman koji slavi Allaha itd.
Nažalost, čovjek koji se s pravom smatra osnivačem talijanske dječje književnosti nije imao djece - iz različitih razloga nije stvorio porodicu. Carlo Collodi umro je od astmatičnog napada 26. oktobra 1890. godine u Firenci, sedam godina nakon objavljivanja knjige The Adventures of Pinocchio. Pisac je pokopan na groblju crkve San Minialto al Monte.
Zanimljivosti
Sasvim nedavno (na prijelazu XX. I XXI.) Iznenada se ispostavilo da Pinokio ima pravi prototip. Američki arheolozi iz Bostona proveli su iskapanja u Toskani, u blizini groblja na kojem je sahranjen Carlo Collodi. Posjetivši grob pisca, Amerikanci su slučajno primijetili pokop u tri reda gdje je sahranjen izvjesni Pinocco Sanchez, datumi njegovog života i smrti (1790-1834) svjedočili su da su on i Collodi gotovo suvremenici, a mali Karlo mogao je dobro poznajem odraslog Pinocca. Arheolozi su od toskanskih vlasti dobili dozvolu za ekshumaciju Pinocca Sancheza. Pregled je zapanjio istraživače: ostaci Sanchezovog tijela djelomično su bili drveni! Ubrzo su pronađeni neki crkveni zapisi, čudesno sačuvani. Ispostavilo se da je Pinoko rođen kao patuljak, ali to ga nije oslobodilo vojnog roka, a bubnjarom je služio 15 godina. Tokom vojnih vježbi održanih u planinama, nije mogao odoljeti stijeni i pao je, slomivši noge, nos i oštetivši crijeva. Pinoko Sančez podvrgnut je nekoliko operacija, noge su mu morale biti amputirane, a umjesto nosa ugrađen je drveni umetak. Majstor Carlo Bestulgi izradio je drvene proteze za nesretnog patuljka; na protezama je nakon ekshumacije pronađen pečat s majstorovim inicijalima. Nakon operacija i protetike Pinocco je živio više od deset godina zarađujući za život nastupajući na sajmovima. Tokom izvođenja jednog od trikova, tragično je umro. Proučavajući arhive Carla Collodija, naučnici su otkrili njegovo pismo njihovom rođaku, gdje je pisac direktno ukazao na patuljka Pinocca Sancheza - nesretnog i hrabrog čovjeka. Collodi je svom rođaku rekao da je isprva mislio da napiše ozbiljan roman o njemu, ali je iz nekog razloga počeo sastavljati bajku za djecu. Istovremeno, i sam se pitao zašto, budući da život patuljaka nije bio nimalo bajan, već tragičan.
- Krajem 19. vijeka Vatikan je pokušao zabraniti "Pustolovine Pinokio" Carla Collodija. Razlog je bio taj što živo stvorenje u ovom djelu nije stvorio Bog, već čovjek, majstor stolar.
- Sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Firenci se dogodilo suđenje visokog profila, koje se danas može smatrati znatiželjnim. Bilo je tužitelja koji su bajkovit lik Pinokija optužili za stalne laži i, time, za kršenje javnog morala. Srećom, pravda je izvršena, a bajkoviti junak oslobođen.
- 1956. godine u Italiji je najavljeno prikupljanje sredstava za stvaranje spomenika voljenom liku Pinokio. Više od 10 miliona ljudi iz cijelog svijeta odazvalo se ovom pozivu, a kao rezultat toga, spomenik koji je stvorio poznati italijanski kipar Emilio Greco podignut je u gradu Collodi, u parku Pinokio. Spomenik je bronzana figura dječaka koji drži drvenu lutku - simbol transformacije lutke u čovjeka. Na postolju uklesano: ".
- Godine 2004. novine The Guardian najavile su skoro otvaranje "Muzeja snova" u gradu Collodi, posvećenog Carlu Collodiju i njegovom Pinokiju. Ideja za muzej pripada Federicu Bertoli, talijanskom milioneru koji je vlasnik građevinske kompanije. Federico dolazi iz lošeg okruženja. Kao dijete, njegova omiljena knjiga bila je Adventures of Pinocchio, a ova priča motivirala je milijunaša da napreduje i ostvari bogatstvo. U znak zahvalnosti Federico Bertola odlučio je stvoriti "Muzej snova" i u tu svrhu kupio je napuštenu vilu Garzoni, koja je prije bila vlasništvo grofice i Gardija i na kojoj je, prema legendi, Collodi napisao povijest drvenog lutka.
- U gradu Collodi postoji Nacionalna fondacija Carlo Collodi, čija biblioteka sadrži preko tri hiljade svezaka Avantura Pinokija, prevedenih na jezike naroda svijeta.
- U Collodiju je trattoria "Crveni rak" vrlo popularna među turistima i lokalnim stanovništvom, nazvana po mjestu gdje su mačka i Lisa objedovali (u "Zlatnom ključu" to su "Tri gudgeona"). Svakog mjeseca talijansko udruženje ugostitelja izdaje kulinarski časopis Crveni rak.
Pinocchiova profilna slika postala je zaštitni znak Italije početkom 2000-ih, zamjenjujući riječi „Made in Italy“. O inicijativi za uvođenje jedinstvene etikete proizvoda raspravljalo se u Parlamentu, podržala je Nacionalna zaklada Carlo Collodi, kao i mnoge javne i političke ličnosti. Tako je Pinokio postao pravi simbol svoje države.
"Pustolovine Pinokio" u Rusiji
Ruski čitaoci su se prvi put upoznali sa djelima Carla Collodija 1895. godine: u Sankt Peterburgu je objavljena zbirka Za lako čitanje: Zbirka šaljivih romana i priča, gdje su objavljena neka djela italijanskog pisca. Prvi djelomični prijevod "Pustolovina Pinokio" na ruski, napravljen malo od 480. talijanskog izdanja Camille Danini i uredio SI Yaroslavtsev, objavljen je u časopisu "Srdačna riječ" 1906, a zatim u izdavačkoj kući M. O. Wolf - 1908. pod naslovom „Pinokio: pustolovine drvenog dječaka“, uz ilustracije Enrica Mazzantija i Giuseppea Magnija."Avanture Pinokio" na ruskom jeziku objavljene su mnogo puta u Rusiji i SSSR-u - s različitim prijevodima, ilustracijama i naslovima (na primjer, "Avantura pistacija: Život lutke od peršina", "Priča o lutki", ili Pustolovine Pinokio: Priča za djecu "). 1924. godine u Berlinu je izdavačka kuća Nakanune objavila knjigu Pustolovine Pinokio, u prijevodu Nine Petrovske, a ilustracije Leva Malahovskog, a urednik publikacije bio je niko drugi do Aleksej Tolstoj, kasnije autor Avantura Buratina. Kompletni prijevod knjige napravio je Emmanuil Kazakevič i objavio tek 1959. godine.
Pinokio i Pinokio
Sredinom 1930-ih Goti su u novinama "Pionerskaya Pravda" počeli objavljivati priču o Alekseju Tolstoju "Zlatni ključ ili avanture Buratina" o nestašnom drvenom dječaku. Autor je za osnovu uzeo "Pustolovine Pinokio" Carla Collodija i podvrgao ih značajnoj obradi i prilagođavanju sovjetskom mentalitetu. Pisci i povjesničari već se mnogo godina svađaju oko toga je li to plagijarizam ili ne. Sam Tolstoj je uspio izbjeći ime Collodi kada je govorio o svom djelu. Smislio je priču o tome kako je u djetinjstvu navodno čitao knjigu o pustolovinama drvene lutke, knjiga se izgubila i on je, prepričavajući ovu priču prijateljima, svaki put kad bi je promijenio i smislio nove avanture. Tolstoj je junacima dao druga imena. Papa Karlo (izvorno Gepetto) dobio je ime po Collodiju, a to je jedini nagovještaj istinskog autorstva priče. Riječ "Buratino" već je bila u talijanskom naslovu originala ("drvena lutka"). Tolstojevu vilu s azurno kosom počeli su zvati Malvina - dobra djevojka besprijekornih manira. Vlasnik lutkarskog pozorišta Manjafuoko (talijanski "gutač vatre") iz Tolstoja dobio je ime Karabas Barabas (Karabas - "crna glava" na kazahstanskom). Pojavila su se imena Lisa i Cat - poznate Alice i Basilio. Iz istorije drvene lutke Tolstoj je uklonio vrlo značajan trenutak: rast nosa nakon laganja. Pa, i najvažnije - Pinokio, za razliku od Pinokio, nikada nije postao muškarac.
