Izraz "poseci se po nosu" koristi se u onim slučajevima kada žele da se sagovornik dugo seća nečega. A istaknuti dio lica nema nikakve veze s tim.
Prigodna ploča
U davna vremena seljaci nisu znali ni pismenost, ni brojanje. A ako bi jedan tražio od drugog da posudi nekoliko vreća žita ili brašna, nisu mogli praviti bilješke ili sastavljati račune. I tako da tijekom nagodbe nije došlo do kontroverze, zajmoprimac je sa sobom donio dugu drvenu dasku koja se zvala "nos".
Na ovoj ploči napravljeni su poprečni urezi prema broju posuđenih vreća, zatim je ploča podijeljena odozgo prema dolje i svaka je ostala polovina s urezima. Kad je dužnik došao vratiti torbe, obje strane u transakciji složile su polovine nosa. Ako su se zarezi poklopili, a broj vreća bio jednak broju zareza, to je značilo da niko od seljaka nije ništa zaboravio ili zbunio.
Isti običaj postojao je u srednjovjekovnoj Evropi. Na primjer, u Češkoj Republici u 15-16 vijeku. gostioničari su široko koristili posebne štapiće - "reznice", na koje su nanosili, "nožem sjekli" oznake na količinu pića ili jeli posetioci.
Homonimija
Riječ "nos" u izrazu "prereži nos" uopće ne znači organ mirisa. Čudno, to znači "plak", "oznaka za bilješke". Ime same ploče očito dolazi od staroslavenskog glagola "nositi" - da bi bila korisna iz ureza, ovu pločicu je uvijek trebalo nositi sa sobom. I kada je poželjno ništa ne zaboraviti ili zbuniti, a oni kažu: "Presjeci to na nos!"
Uz to, riječ "nos" ranije se koristila u značenju prinosa, mita, a ako se neko nije mogao složiti s osobom kojoj je taj nos namijenjen, ovaj nesretnik je, kao što možete pretpostaviti, ostao s ovim nos.
Dakle, frazeologizam "posjeci se po nosu" živi do danas, a njegovo izvorno značenje izgubilo je svoje značenje.
Interes naučnika
Za etimologe je posebno zanimljiv odnos navodnih homonima nos "mirisni organ" i nos "oznaka s urezima za pamćenje". Pokušavajući u potpunosti odbaciti povezanost s prvim homonimom kao apsurdnu, E. A. Vartanyan primjećuje da bi takvo razumijevanje ukazivalo na okrutnost: "nije baš ugodno ako se od vas traži da se zarežete po svom licu", i, uvjeravajući čitatelje od ovog "nepotrebnog straha", nastavlja se s izlaganjem tradicionalne etimologije.
Na nešto drugačiji način, ne negirajući potpuno prirodno u svakodnevnom opažanju asocijativnu vezu okreta „u smrt“s nosom kao „organom mirisa“, V. I. Koval. U svoju analizu uključuje materijale sa bjeloruskog, ukrajinskog i bugarskog jezika. Prepoznajući izvorno značenje "oznake za zapise", naglašava da je ta riječ postepeno počela korelirati s poznatim značenjem, što je dovelo do gubitka izvorne slike. Zbog toga ga osoba navodno doživljava kao "sliku ureza na nosu (organu mirisa)".
